U sendviču

Nalazila sam se u jednoj tipičnoj fazi svoje mladalačke sluđenosti. Desile su mi se posljednjih dana mnoge neprijatne stvari. Dečko sa kojim sam hodala već duže od godinu dana prevario me sa mojom najboljom prijateljicom, tako da sam u kratkom vremenu ostala bez dvoje najdražih ljudi. Pri tome sam još sa svojom starom kod kuće imala jednu od onih uobičajenih scena. Sve to skupa bilo je previše za moje krhko, osjećajno biće.
U takvom stanju bauljala sam omamljena gradom. Čekala sam, jedino što sam mogla, da se stanje smiri, pa da koliko toliko nastavim normalno živjeti. Zamicala sam ulicom i skrenula iza ugla i baš u trnutku kad mi se pred očima pojavila slika kako se moj ljubljeni pari sa mojom najboljom prijateljicom, bum, svom sam snagom u nekoga tresnula.
- Oprostite - rekoh ne dižući pogleda, pokušavajući nastaviti dalje svojim putem, kad na svojim ramenima osjetih ruke muškarca u kojega sam se onako blesavo zabubala.
Podigoh pogled.
- Mirna, to si ti? - upitao me. - Kamo tako juriš?
Odmah sam prepoznala Damira, starog poznanika. Bio je u društvu prijatelja. Obadvojica su bili, odmah sam primjetila, u veselom stanju, solidno nakresani.
- Pa eto, onako, bez cilja - progovorih totalno smetena.
- Nisam te vidio sto godina - nastavio je. - Kako mi to izgledaš? - reče zagledajući u moje lice. - Kao da te poplava izbacila.
- Pa znaš, imala sam nekih problema - odgovorih, a glas mi je bio na rubu jecaja.
- No, daj živni malo. Takvu te ne poznam. Otkad te znam, uvijek si bila vesela cura.
- Čovjeku se desi, onako, ponekad.
- Pa da, imaš pravo - reče, - ali ne brini, zato postoje prijatelji. Tu su da jedni drugima ublaže bol - nadodao je tapšući me po ramenu.
- Pa da - započela sam pokušavajući se izvući, - ali ponekad, znaš, čovjeku nije baš do…
- Ajde, Mirna, daj nemoj cmoljit. Razumijem to, ali ne očajavaj. Prijatelj i ja smo u điru. Hodi s nama i sve će biti u redu, vidjet ćeš - nastavio je svoje uvjeravanje vukući me za rame.
Bio je previše uvjerljiv da bih ga mogla odbiti.
Krenuli smo zajedno i uskoro se nađosmo u jednom lokalu prepunom vesele i polupijane škvadre. Stali smo uz šank i Damir je naručio piće za sve nas.
Poznavala sam Damira već dosta vremena. Bio je muzičar, roker, frontmen jedne grupe još nedovoljno afirmirane ali vrlo obećavajuće, a njegov prijatelj kojeg sam tada prvi puta srela, bio je, kako sam ukopčala, pjesnik. Uglavnom je on pisao tekstove za Damirove pjesme koje su klinci pjevušili okolo po gradu. Bio je čudak, nemarno obučen, duge sljepljene kose.
Obadvojica su bili veseljaci, tako da sam poslije treće runde počela osjećati kako moje brige klize sa mene. Raspoloženje mi se vidno popravilo i uskoro sam se počela dobro zabavljati veseleći se svim njihovim provalama kojih je bilo u izobilju. Uz njih sam se osjećala nekako sigurnom i zaštićenom. Krv mi se polako počela vraćati u mozak, a životni sokovi ponovno kolati tijelom.
Osjećala sam kako mi iz onog stanja sjebanosti raspoloženje prelazi u euforiju. Željela sam živjeti. Željela sam da se nešto desi, nešto što će me trgnuti iz letargije u koju sam zapala i zato sam objeručke prihvatila pjesnikov prijedlog da se otputimo k njemu na klopu i cugu.
Damir je upalio svoj krš od auta i nakon petnaestak minuta našli smo se na periferiji grada u pjesnikovom domu. Uskoro smo se udobno smjestili u prostranoj prostoriji prepunoj knjiga i gramofonskih ploča. Vladimir je, tako je pjesniku bilo ime, odnekud izvadio demižon crnog dalmatinskog vina i pred nama ga pretočio u pehar, a zatim u čaše. Nazdravili smo. Vino je imalo divan okus. Vladek se zatim otputio u kuhinju pripremiti nešto za jelo. Ostala sam sama sa Damirom.
- Kako se osjećaš Mirna? - upitao me.
- Gotovo savršeno - odgovorila sam. - Ovo vino i vas dvojica, najljepše je što mi se moglo dogoditi poslije svega što sam preživjela u zadnje vrijeme.
- Pa tu smo da si pomažemo jedni drugima - reče Damir udobno se uvalivši pokraj mene na prostrani trosjed. - Zato i postoje prijatelji, zar ne?
- Ponekad - odgovorila sam osjetivši oštru bol kako me proparala na spomen prijateljstva ali sam se odmah pribrala.
- Bitno je da su tu kada su ti najpotrebniji - rekao je.
Njegova blizina mi je godila. Bio je divan čovjek za kojim je šizilo pola gradskih klinki. Nisam se palila na njegovu slavu. Bio je istinski komad lijepog muškarca.
- Da, to je istina, ljudska toplina je najbitnija - zaključih.
Primakao mi se skroz blizu i nježno me zagrlio. Pogladih ga po kosi, a, snažni val potrebe za dodirom, za tuđom toplinom preplavio je moje tijelo. Damir je to osjetio i nježno me počeo ljubiti. Rukom je segnuo do mojih sisa, a uskoro mu se ruka našla u mojem krilu. Počeo me lagano milovati po pičkici što sam ja popratila odobravanjem sve više šireći noge.
I baš u trenutku kad sam najdublje počela uživati predana Damirovim milovanjima, pojavio se Vladimir. Sjeo je pokraj mene sa suprotne strane od Damira i odmah me obgrlio oko vrata te se tako nepozvan pridužio seansi.
- I onda, kako je naša tužna puca? - upitao je.
- Samo tebe čeka jer ju sa druge strane zebe - odgovorih mu cinično.
Moj verbalni ubod dočekao je sa provalom smijeha.
- Obožavam sendviče - aludilara sam na sadržaj pladnja koji je on sa sobom donio i položio ga na stol.
- Ovo mi se zaista sviđa - cerekao se Vladimir uzimajući sendvič sa stola. Prinoseći ustima hranu odgrizao je veliki komad prozborivši:
- I ja obožavam sendviče, ali drugačije, naravno.
Vino mi je udaralo u glavu. Nalazila sam se negdje daleko na periferiji u tuđoj kući sa dvojicom muškaraca. Razmišljala sam, bolje da ja preuzmem inicijativu, nego da se i dalje ponašam kao sjebana pičkica. Tek bih tada mogla najebati. Ustvari, htjela sam se osloboditi ove nasrtljive poetske budale i nastaviti započeto sa Damirom. Trebao mi je netko da razbijem svoju tugu. Damir je bio kao stvoren za to.
- A ti bi sendvič? - upitala sam poetu, potpuno sluđena njegovom neočekivanom prisutnostnošću. - Ali drugačiji.
Pritom sam ga rukom primila za kurac čvrsto mu ga stisnuvši.
- Ti pederu pjesnički - rekoh mu htjedući ga tako iznenaditi i time mu dati do znanja da je suvišan. Međutim na moje veliko iznađenje nije se ni pomaknuo. Samo je dalje ležerno nastavio žvakati. A tek ono što sam osjetila pod rukom…
- Vau, ovo je već nešto - prozborio je. - Sve više mi se dopadaš, malena.
Bio mu je velik i tvrd. Njegova kurčina razbila je sve moje predstave o pjesnicima. Bila sam nesposobna pomaknuti ruku sa one gromade kao hipnotizirana njegovom veličinom. U glavi mi se zamaglilo. Izgubila sam svaku kontrolu. U tom trnutku željela sam samo jedno, da se taj ogromni primjerak zaglavi negdje duboko u meni.
Drugom sam rukom primila Damira za karu. Počela sam obadvojici raskopčavati šliceve. Uskoro je Damirova ruka skliznula ispod haljine do mog međunožja tražeći onaj vrući otvor. Prstima mi je pronašao picicu dok sam se ja baktala oko pjesnikovih hlača. Uskoro se pojavilo pjesničko čudo. Vuh, bio je zaista ogroman. Takvo što do tada nisam vidjela. Čvrsto sam ga zgrabila i teškom mukom ga počela trpati u usta dok je Damir svlačio odjeću sa mene.
Kad me skinuo do gola podvukao se pod mene te mi raširio noge oslobađajući si tako prostor do otvora u kojem je uskoro nestao. Sve to vrijeme nastavila sam ustima obrađivati onog drugog, kojeg sam toliko željela osjetiti u sebi, ali je nažalost, slobodno mjesto već bilo zauzeto. Trebalo je čekati. Počela sam mrdati guzicom sve više i sve jače ne bi li Damir čim prije svršio. Htjela sam njegov sasvim solidan kurac zamjeniti ovom nemani koja mi je razvaljivala usta, međutim Damir je postajao sve uporniji. Čvrsto me primio za guzicu sve dublje se zabijajući u mene. Vladimir je postajao sve nestrpljiviji. Bilo je očito ga je i on htio čim prije negdje staviti.

“O, ne,” prošlo mi je glavom, ta mi se ideja nikako nije dopala, tako velika svar na krivom mjestu. Takvo što mi se još nikada nije desilo i to još sa tako velikim. Zato sam mu ga sve uporije i sve temeljitije sisala, ali ga je on unatoč tome uspio izvući iz moje proždrljive čeljusti.
Digao se sa trosjeda i onako uzdignut prišao iza mojih leđa. Uhvatila me panika. Htjela sam uzmaknuti sa onog upornog kurca koji je temeljito džarao mojom utrobom, ali su čvrste Damirove ruke obuhvaćale moju guzicu nedozvoljavajući mi uzmak.
Osjetih Vladimirovu batinu kako mi prilazi. Leđa su mi se nakostriješila. Mislila sam da ću svisnut od muke.
Rukom je segnuo do pladnja i sa sendviča skinuo sloj maslaca kojim su bili premazani i poslije toga ga razmazao po onom mom slobodnom otvoru. Zatim je prstima polagano počeo prodirati u moju guzu nježno rastvarajući tu malu stisnutu rupicu.
Lagana se bol miješala sa užitkom koji je dolazio odozdola. Kad me temeljito podmazao i proširio, zgrabio me za guzove rastvorivši ih do bola. Batinu je prislonio na ružičasti kolutić čvrsto pritiščući. Zatim je polagano, pomićući se napred, nazad sve dublje ulazio u moju dotad nejebanu guzu.
Počela sam vrištati od mješavine boli i užitka. Rukom sam segnula iza sebe ne bih li tako pokušala zaustaviti taj bolni proboj, ali me Vladimir spriječio primivši me za ruke. Vrištala sam i psovala iz sve snage, no njegova je stvar unatoč svemu i dalje prodirala sve dublje i dublje. Počela sam gristi i grebsti sve oko sebe dok su ona dvojica nezaustavljivo nestajala u meni. Imala sam osjećaj da ću se onesvjestiti.
Klonula sam na Damirovo rame pomirivši sa sa sudbinom ovako uhvačena u tjesnac.
Kad sam se tako primirila bol je nestala i sve se polako počelo pretvarati u luđački, neopisivi užitak kakvoga do tada još nisam osjetila. Pokušavala sam uhvatiti ritam sa onom dvojicom mojih neumornihih jebača koji su dahtali i ječali od zadovoljstva.
Pred očima mi se zatamnilo. Potpuno sam izgubila orjentaciju i osjećaj za vrijeme. I onda je došao orgazam, neočekivan i dugotrajan, pa onda još jedan, pa treći, pa još jedan, sve dok mi se ona dvojca nisu pridružila svršavajući gotovo istovremeno.
Iscpljeni, malaksali, popadali smo jedno pokraj drugog, još uvijek ostajući u sendviču. Bila sam polumrtva, nesposobna da se bilo kuda pomaknem.
Nakon nekoliko minuta Vladimir se podigao i šutke nestao u jednoj od prostorija. Teškom sam mukom ustala sakupljajući okolo svoje porazbacane stvari i jedva jedvice ih navukla na sebe. No, od mojih gaćica nije bilo ni traga. Mora da ih je onaj pjesnički gad maznuo usput, onako za uspomenu. Za to vrijeme Damir se prekrio dekom, zabio glavu u ugao trosjeda i najvjerovatnije zaspao.
Omamljena, ipak sam uspjela pronaći izlazna vrata. Vani je svitalo. U susjednoj ulici pronađoh autobusnu stanicu na kojoj je nekoliko pospanih ranoranilaca čekalo prvi jutarnji autobus prema gradu.
Uskoro im se pridružih u čekanju osjećajući kako se sjeme mog jebačkog dvojca iz svih otvora polagano razlijeva po mojim butinama .